Savremeni čovjek ne živi samo u klimatskom i tehnološkom inkubatoru; on sve češće živi i u političkom inkubatoru tj. prostoru u kojem su ishodi unaprijed određeni, konkurencija sterilizovana, a volja građana pretvorena u statističku dekoraciju. U takvom sistemu izbori ne služe da promijene vlast, nego da je potvrde. Ne služe da izraze društvenu energiju, nego da je apsorbuju. Ako postoji mjesto koje simbolički i praktično pokazuje kako izgleda takav model, onda je to Doboj grad koji je od industrijskog čvorišta postao politički eksperiment, a zatim paradigma. To je grad koji ima Kulturni Centar u kojem se građani na promocijama smrzavaju i sjede u kaputima! Oni žele kulturu i umjetnost u svom gradu!

Grad bez ekonomije, ali sa stabilnom vlašću

U normalnom poretku stvari, politička stabilnost počiva na ekonomskom razvoju. Radna mjesta, proizvodnja, investicije i demografska vitalnost stvaraju društvo koje ima šta da izgubi i zato čuva stabilnost. U Doboju je logika obrnuta. Grad decenijama ne bilježi ozbiljno jačanje industrijske baze, ne stvara razvojne centre, ne privlači kapital u mjeri koja bi odgovarala njegovom geografskom položaju. Mladi odlaze, stanovništvo stari, a ekonomski horizont se sužava. Ipak, politička struktura ostaje gotovo nepromijenjena, sa rezultatima koji često djeluju kao matematički, a ne društveni fenomen. To je prvi znak inkubatora: sistem funkcioniše nezavisno od realnih uslova života.

Izbori kao tehnologija, ne kao volja

U demokratskoj teoriji izbori su proces u kojem se energija društva pretvara u političku vlast. U političkom inkubatoru, međutim, energija se ne transformiše ona se upravlja, usmjerava ili neutralizuje. Zato se u javnom prostoru sve češće govori o:

1. izbornom inženjeringu

2. kontrolisanoj izlaznosti

3. logističkim mehanizmima mobilizacije “sigurnih glasova”

4. mrežama osoba na svim radnim mjestima

5. finansijskim stimulansima za političku lojalnost

U takvom ambijentu glas prestaje biti izraz uvjerenja i postaje transakcija. Građanin više nije politički subjekt nego resurs.

Ekonomija zavisnosti umjesto ekonomije razvoja

Kada nema snažne privrede, nastaje druga vrsta ekonomije a to je ekonomija zavisnosti. Poslovi, ugovori, socijalna davanja, pa čak i elementarna sigurnost postaju posredno ili neposredno povezani sa političkom lojalnošću. To stvara zatvoreni sistem:

1. Slaba ekonomija proizvodi nesigurnost

2. Nesigurnost povećava zavisnost od vlasti

3. Zavisnost obezbjeđuje političku kontrolu

4. Kontrola održava slabu ekonomiju Inkubator je zatvoren krug.

Psihologija zarobljenog grada

Najdublja posljedica nije materijalna nego mentalna. Dugotrajno življenje u sistemu bez stvarne političke promjene proizvodi osjećaj uzaludnosti. Ljudi prestaju vjerovati da njihov izbor može nešto promijeniti. Apatija zamjenjuje bunt, a cinizam zamjenjuje nadu. To je stanje kolektivne pasivnosti, društvo formalno postoji, ali ne djeluje. U takvom okruženju i sama ideja građanske odgovornosti postaje besmislena, jer odgovornost podrazumijeva mogućnost uticaja.

Budućnost bez perspektive

Najosjetljiviji indikator zdravlja jednog grada nije broj zgrada nego broj mladih koji žele da ostanu. Kada generacije odrastaju uvjerene da se uspjeh ne zasniva na znanju, radu i inicijativi nego na političkoj pripadnosti, društvo gubi meritokratski temelj. Rezultat je dvostruki odlazak:

1. fizički — emigracija

2. mentalni – povlačenje iz javnog života

Grad ostaje bez energije koja bi mogla pokrenuti promjene.

Doboj kao mikro-model šire sudbine

Zbog svog položaja, veličine i političke težine, Doboj se često doživljava kao mjesto na kojem se ne oblikuje samo lokalna vlast nego i šira politička ravnoteža. Zato ga mnogi nazivaju “gradom slučajem” prostorom u kojem se testiraju metode upravljanja koje imaju posljedice daleko izvan njegovih granica. Ako je to tačno, onda pitanje Doboja nije lokalno pitanje. To je pitanje političkog zdravlja cijelog sistema.

Inkubator vlasti

U medicini inkubator održava život organizma koji još nije sposoban za samostalan opstanak. U politici, inkubator može održavati vlast koja bez kontrolisanih uslova ne bi mogla opstati. Takav sistem zahtijeva: stalnu kontrolu okruženja neutralizaciju nepredvidivih faktora disciplinovanje unutrašnjih aktera marginalizaciju nezavisnih struktura Drugim riječima: stabilnost bez slobode.

Zaključak je manifest izlaska

Grad ne može dugoročno živjeti od kontrole umjesto od stvaranja. Ne može opstati na političkoj lojalnosti umjesto na ekonomskoj snazi. Ne može zadržati ljude ako im ne nudi perspektivu koja ne zavisi od pripadnosti nego od sposobnosti. Doboj danas simbolizuje opasnost sistema koji održava formu demokratije, ali potiskuje njenu suštinu. A gdje suština nestane, forma postaje prazna kao savršeno opremljen inkubator bez vitalne energije. Sudbina jednog grada nikada nije samo lokalna stvar. Ona je upozorenje. Jer društvo koje se navikne na kontrolisane izbore, kontrolisanu ekonomiju i kontrolisanu budućnost, na kraju dobije i kontrolisanu slobodu. A sloboda koja se dozira više nije sloboda nego terapija održavanja sistema.

Da li je ovo stanje i ovakav sistem u našem gradu Doboju i dalje Vaš izbor!?