KOLUMNA//STEFAN ŽIVKOVIĆ: Ustanak koji je udario temelje Republike Srpske

Sljedeće godine će biti 150 godina od početka ustanka bosanskohercegovačkih Srba. Ovaj događaj je udario temelje Republike Srpske, ali paradoksalno skoro pa da je nestao iz svijesti naroda.
Vasilije Gutić ovo naziva „najvećom nepravdom srpske istoriografije“ baš zbog ove zapostavljenosti, dok naš slavni istoričar Milorad Ekmečić, koji je doktorirao na ustanku, svrstava ga u isti ravan kao Srpske revolucije 1804-1815 i Srpske revolucije u Vojvodini 1848.
Ustanku je prethodilo ugnjetavanje hrišćanskog, prije svega pravoslavnog, stanovništva Bosne i Hercegovine. Osmanska carevina se u tom periodu prezaduživala i ubiranje poreza, koje je i u normalnim vremenima bilo teško i manje-više proizvoljno, je palo uglavnom na pleća hrišćanskih kmetova.
Ovo nezadovoljstvo je bujalo dok nije okidač eksplodirao i pokrenuo mase. I danas početak ustanka ostaje nepoznanica. Navodi se da su se prvi pobunili manje skupine katolika u Hercegovini, da bi se uskoro poslije toga digli pravoslavci, dosta masovnije, prvo u Hercegovini pa nedugo poslije u cijeloj Bosni.
Istoričari su ovaj događaj krstili raznim imenima, od Nevesinjske puške, Hercegovačkog ustanka, Bosanskog ustanka, Ustanka u Bosni do Bosanskohercegovačkog ustanka. Svi nazivi samo djelimično opisujući njegov pravi karakter.
Ustanici su se okupili na više skupština gdje su tražili socijalno i nacionalno oslobođenje. U zaključcima, koji su poslati po evropskim prijestonicama, tražili su ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom i ukoliko bi ovo bilo onemogućeno, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.
Katolici, pored inicijalne pobune, nisu učestvovali masovnije kao zasebni akteri, već su u pojedinačnim slučajevima se pridruživali srpskim ustanicima, dok je muslimansko stanovništvo bilo pasivno, osim ako nisu učestvovali aktivno u gušenju bune.
Bilo je pokušaja od strane nekih vođa, protivno volji samih ustanika, da potkupi muslimansku podršku obećanjima o zadržavanju kmetskih odnosa ukoliko bi se pridružili ustanku, ali uzaludno.
Bilo je i drugih neslavnih događaja u samom ustanku, kao epizoda kada je Karađorđev unuk, budući kralj Petar I Karađorđević, boreći se pod imenom Mrkonjić, htio da ponovi uspjeh svog slavnog pretka, ali je u tome onemogućen od strane tadašnjeg kneza Milana Obrenovića, koji je stavio dinastijske interese iznad nacionalnih.
Ustanak je privukao pažnju cijele Evrope u to vrijeme, i brzo su se Srbija i Crna Gora kao i, posljedično, Rusija priključili ustanicima i objavili rat Osmanskoj carevini. Na intervenciju Velikih evropskih sila sazvan je Berlinski kongres, nakon što su bili nezadovoljni prvim sklopljenim mirom između učesnika u San Stefanu.
Kao direktna posljedica ustanka Srbija i Crna Gora su dobile svoju zvaničnu nezavisnost, dok je Bosna i Hercegovina nakon 415 godina se riješila Osmanske vladavine. Istina, želje ustanika da dođe do svesrpskog ujedinjenja nije ispunjeno, ali je veliki korak prema tome uzet i ostvariće se 40 godina kasnije, nakon Prvog svjetskog rata.
Austrougarska je pravdala svoju okupaciju time što je stanje hrišćanskih kmetova u Bosni i Hercegovini bilo nepodnošljivo i da bi njihova privremena vladavina omogućila emancipaciju ove grupe.
Ovo se, kao što je poznato, nije desilo i istorijska ironija je što će jedan kmetski sin opaliti pucanj u samo srce carevine zato što su iznevjerili obećanje i nisu željeli da shvate ozbiljno težnju ugnjetenog naroda.
Kada navedemo ovako kratko uzroke, tok i posljedice ovih događaja, nameće se pitanje zašto Srbi u Bosni i Hercegovini ovaj događaj ne obilježavaju kao sveopšti nacionalni praznik?
Istina je da se danas obilježava Nevesinjska puška 9. jula u istoimenom gradu, ali ovo obilježavanje je poprimilo lokalni karakter, gdje se istovremeno slave heroji ustanaka 1875., 1882. kao i 1941. Ovo bi trebalo tako i da ostane.
Naš prijedlog je da se izabere datum koji obuhvata cjelokupnu teritoriju kao i karakter ustanka i počne se obilježavati na 15. avgust kada se desio prvi organizovani napad na osmansku kasarnu u Bosni.
Srbi su se na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine borili za slobodu, i socijalnu i nacionalnu, i u toj borbi su im pomogla braća iz Srbije i Crne Gore. Doveli su do nepovratnog preoblikovanja granica na Balkanskom poluostrvu i doprinijeli da Osmanska carevina ode na smetlište istorije. Stali su na pravu stranu istorije kada to drugi u Bosni i Hercegovini nisu.
Praznovanje ovog događaja bi poslalo više poruka. Prva, da srpski narod duže od dva vijeka želi slobodu i ujedinjenje sa ostalim svojim sunarodnicima i da su pokazali da su spremni podnijeti žrtvu za to. Druga, koliko može biti kobno stavljati osobnu vlast iznad nacionalnih interesa, jer mi danas ne znamo šta bi bilo da je Petar Karađorđević stao na čelo ustanka. I treća, poslati mladim generacijama poruku da mi kao narod visoko vrednujemo jedan od svjetljijih primjera borbe za slobodu srpskog naroda u istoriji kada su ustanici ustali protiv zla i ugnjetavanja i time ispunili Njegoševu maksimu „Al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!“
Kada vidimo sa kojom mržnjom i osporavanjem se dočekuje svaki 9. januar kao Dan Republike Srpske, valjalo bi dodati još jedan dan, koji bi praznovao početke te borbe srpskog naroda Bosne i Hercegovine za slobodu. Simbolika sudbine hoće da se na 15. avgusta obilježava prenos moštiju svetog Prvomučenika i arhiđakona Stefana.
Piše: Stefan Živković
Stavovi izneseni u ovom tekstu su stavovi autora i ne izražavaju nužno i stavove redakcije portala Glas Regije