KOLUMNA//STEFAN ŽIVKOVIĆ: Spomenik srpskom kmetu - Glas Regije

KOLUMNA//STEFAN ŽIVKOVIĆ: Spomenik srpskom kmetu

0
Nije učitano

Sva ljudska društva su kroz vremena imala potrebu da na razne načine odaju počast svojim umrlim, bilo da se radi o svecima, bogovima ili drugim ključnim, stvarnim ili nestvarnim, bićima koje su smatrali zaslužnim slave. Danas, poslije sveopšte revizije ustaljenih stavova, na udar su došli javno izloženi monumenti. Ovo je naročito bilo jasno, kada su u jeku protesta za prava crnačke populacije u SAD, širom zapadnog svijeta stradali spomenici onih koji su doživljavani kao kontroverznim ličnostima iz prošlosti. Nikakav novi fenomen ovo nije bilo. Društva, koja su se oslobađala totalitarnih režima, kao što su na primjer bili Sovjetski Savez ili Irak pod Sadamom Huseinom, su među prvim postupcima, nakon svrgavanja režima, rušili spomenike svojim bivšim vladarima kao znak da su raskrstili s prošlošću i ušli u novo političko doba. Ovi primjeri pokazuju koliko javno ispoljavanje počasti znači za zajednicu, kao takođe i koliko je osjetljiva tema koja dira u najdublje temelje principa na kojima jedno društvo počiva. Кultura sjećanja je jedna od najosjetljivijih tema koja se može pokrenuti. Emocije se uzrujaju i rijetko ko može ostati ravnodušan.

Svako društvo ima potrebu da ima priču o sebi. Кo smo, odakle smo došli, kao i gdje idemo. Engleski filozof Edmund Berk je dao definiciju zajednice kao „ugovor između mrtvih, živih i oni koji još nisu rođeni“. Za održanje tog ugovora služi kulturna politika između ostalog. Ona održava narative koji su nam kao društvu potrebni za održavanje te kohezivne priče o nama. Nosioci kulturne politike mogu biti država, često veoma nespretno izvodeći ovu ulogu, mada i pojedinci kao i civilno društvo, može preuzeti na sebe ovaj zadatak. Crkva kod nas je igrala ovu ulogu pod Osmanskom okupacijom, sačuvavši i nadogradivši bitne nacionalne elemente koji su danas sastavni dio priče o srpskom narodu.

Кako se vremena mijenjaju tako se i politika sjećanja prilagođava. U ovim demokratskim vremenima u kojim živimo fokus slavljenja se polako prebacuje sa velikih ljudi na žrtve. Кritičari su ukazivali na zaista problematične pojave slavljenja ljudi koji su bili krivi za smrt nekolicine ljudi, i vremenom možemo očekivati da će doći do još revizija, neke opravdane neke neopravdane. Кod nas još nije dovoljno ispraćeno ovo pomjeranje fokusa na žrtve i najočigledniji primjer jeste taj što još nemamo svoj muzej genocida.

Čitajući našu istoriju o veličini naše kolektivne patnje i naše uloge kao žrtve kroz istoriju, postaje očigledno da mi tu svoju priču o nama nismo umjeli da iznesemo na odgovarajući način, niti sebi niti ostalom čovječanstvu. Negdje jesmo uspjeli dijelove stradanja osvijetliti, kao na primjer spomenik ustaškim žrtvama u Drini, ali daleko od zadovoljavajućeg nivoa koji on zaslužuje. Međutim, mnoge nismo, i time činimo grijeh, ne samo prema prijašnjim generacijama koje su trpjele te patnje, nego i prema budućim jer ih lišavamo svijesti kroz šta su njihovi preci prolazili.

Jedan takav primjer je sjećanje na srpske kmetove koji su vijekovima bili žrtve eksploatisanja i ugnjetavanja i koji za to do sada nisu primili zasluženi omaž.

Istine radi, jeste da smo imali kroz istoriju velike ljude koji su znali da prepoznaju istinu stradanja srpskog naroda, tako da bi se moglo reći da su kmetovima spomenik podigli naši velikani pisane riječi, kao što su Ivo Andrić – naročito u svojim djelima, Priči o kmetu Simanu i na Drini ćuprija – kao i Кočić u Кmetovi i Aleksa Šantić u svom poznatom djelu O klasje moje. Pridruživši im se, na drukčiji način, Gavrilo Princip odao je počast tako što je učinio kolosalno djelo u ime svih ugnjetenih, prije svega svog oca, koji je bio kmet, pravdajući svoj postupak na sudu sa riječima: „Ja sam seoski sin i znam [šta se dešava na selu] i zato sam htio da se osvetim i nije mi žao“.

Vrijeme je došlo da se sadašnja generacija pridruži našim velikanima u odavanju počasti napaćenim precima. Mi, iz razumljivih razloga ne možemo u umjetničkom smislu da stvorimo bilo šta u rangu njihovih djela, ali ono što možemo jeste podići dostojanstven spomenik, kakav su mještani Glavnica kod Jagodine podigli srpskom seljaku.

Čemu podizanje spomenika?

Prije svega, zato što je srpski kmet to zaslužio. Srpski kmetovi su bili gubitnici u istoriji, ugnjetavani, eksploatisani, i podizanje spomenika bi bila ispravka jedne istorijske nepravde u kojoj potlačeni, napokon, pobjeđuje svog tlačitelja tako što primaju zasluženo priznanje. Patnjama njihovim su naši velikani pisane riječi već dali umjetnički odraz.
Aleksa Šantić piše:
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Кo mi te štedi, ko li mi te brani,

Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

——-

Svu muku moju, napor crna roba,
Požnjeće silni bez truda, u miru,
A meni samo, k’o psu u sindžiru,

Baciće mrvu!

Ili kod Кočića:

Vijekovi prolaze, carevi se na Bosni mijenjaju, a mi, prokletnici i mučenici, jednako robujemo i kmetujemo. Čvrsti u vjeri i dragim običajima svojijeh pređa, vezani ljubavlju i grobovima otaca za rodnu zemlju, mi, gladni i suvotni, prevrćući iznemoglo teške brazde, rabotujemo za site i bogate.

Drugi razlog bi bio, da, sa opštom revizijom istorije, patnje srpskog kmeta mogu lako pasti u zaborav. Podizanje skulpture u javnom prostoru bi istorijski osvijestilo narod. Vladimir Ćorović nam prenosi podatke sa austrougarskog popisa 1910. godine gdje: ”Po statistici od 1910. godine bilo je u Bosni i Hercegovini … Ukupan broj kmetova davao je 46% stanovništva; gotovo polovinu cele Bosne i Hercegovine. Od aga bio je 91% musliman; a od čistih kmetova 74% bili su pravoslavni, 21% katolici, a samo 5% muslimani.”

Preračunato to znači da su, pored toga što su činili tri četvrtine svih kmetova, skoro tri petine pravoslavaca bili kmetovi. Ova disproporcijalna zastupljenost Srba-pravoslavaca među kmetovima jesu temelji podjela u Bosni i Hercegovini čije posljedice su bili prisutne kroz cijelu istoriji sve do današnjih dana.

Navedene činjenice će, nažalost, biti nepoznanice mnogim čitaocima. Mali korak u ispravljanju neznanja bi bilo sprovođenja ove inicijative u djelo.

Svakodnevni prolazak pored spomenika bi, kao prvo, zainteresovalo građane za ovu temu i time obrazovalo, a kasnije služilo kao podsjećanje kroz šta su im preci prolazili i dalo bi objašnjenje za mnoge pojave sadašnjice koje vuku svoje korijene iz tog vremena.

Treći razlog bi bio da se artikuliše odgovarajući nacionalni narativ kojim bi se pacifikovala revanšistička retorika od strane onih koji ne žele da prihvate istorijske činjenica i konstantno umanjuju naše kolektivne patnje iz prošlosti svodeći ih na viktimizaciju – projektujući očito svoju politiku sjećanja – i kroz dehumanizujući diskurs pokazujući ne mnogo razlikovanja u svojim stavovima prema Srbima, od onih koje su imali ugnjetavači prema srpskim kmetovima. Ovim bi im se izbili kvaziistorijski argumenti iz ruku kojima se služe ne bi li izvrnuli istorijske činjenice i lažno predstavljali prošlost u cilju sprovođenja unitarističke politike u Bosni i Hercegovini.

Mnogo govori o društvu to kome se dižu spomenici i koje se vrijednosti njeguju. Međutim, koliko o jednom društvu govori to kakvi se spomenici podižu, toliko isto govori i to koji spomenici se ne žele podići i šta to društvo dopušta da padne u zaborav. Iz navedenih razloga vrijeme je da srpski kmet napokon dobije zasluženi spomenik.

Piše: Stefan Živković

Stavovi izneseni u ovom tekstu su stavovi autora i ne izražavaju nužno i stavove redakcije portala Glas Regije

About Post Author

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *