Dan kada su ljudi prvi put upoznali malog Isusa Hrista proslavljamo kao Sretenje 15. februara.

Četrdeset dana po rođenju, Bogorodica donese u Jerusalimski hram svog sina da ga po zakonu posveti Bogu. U hramu je ugledaše starac Simeon i udovica Ana, koji u malom Isusu prepoznaše dugo čekanog Mesiju.

Fariseji javiše ovu vijest caru Irodu, koji pomisli da je to novi car o kome su mu zvezdari sa Istoka govorili, pa brzo posla ljude da ubiju Hrista.

Međutim, porodica je predosetila opasnost i po uputstvu anđela uputila se u Misir.

Sretenje se u narodu tumači kao dan kada se sreću zima i ljeto. Ponegdje se kaže i Obretanje, jer se ovog dana obrće zima u ljeto. Zato se priča da kad se sretnu zima i ljeto na Sretenje, onda zima kaže letu: “Ti meni daješ gole i bose ljude,a ja tebi obučene”,a ljeto odgovara: “Istina,ali se meni mnogo više raduju nego tebi.”

Iz ovih pričanja očigledna je stara narodna podjela godine na zimu i ljeto.

Vjeruje se da na ovaj dan mečka izlazi iz svog skloništa i pogleda da li ima senku. Ako je ima, onda se okrene i vraća u pećinu da odspava još šest nedelja, koliko će zima trajati. Ako nema sjenku, onda se odgega u šumu u potrazi za hranom.

Vrapci do Sretenja biraju svoje nevjeste, a na ovaj dan se vjenčavaju i tada su najglasniji i najbučniji, a pošto oni ne žive dugo, brak im traje kratko, pa mladenci izbjegavaju da venčavanju na Sretenje.

Djevojke dobro gledaju koga će prvo ujutru sresti, jer se vjeruje da će i budući mladoženja ličiti na mušku osobu koju su tog jutra srele, piše Stil.

Ovaj praznik je krsno ime pojedinih rodova, a abadžije su ga uzele kao krsnu slavu esnafa. Sretenje, koje su narodna mašta i iskustvo obogatili nizom običaja i vjerovanja, posebno je značajno za srpski narod i usljed činjenice da se na ovaj dan zbio najprelomniji događaj u našoj istoriji – podignut je 1804. godine u Orašcu Prvi srpski ustanak pod vođstvom Karađorđa. Država Srbija od 2001. slavi Sretenje kao Dan državnosti, piše Stil.

Praznik Sretenja Gospodnjeg se u katoličkim i protestantskim zemljama naziva Kandelora (od latinskog, Festum candelarum-praznik svijeća). U Italiji se Kandelora smatra posljednjim danom zime.

Ovog dana se predskazuje vrijeme. Po vjerovanju, ako pada snijeg ili kiša – zime više neće biti, a ako sija sunce – biće još hladnog vremena.

Na Kandeloru se osvještavaju svijeće, koje se čuvaju u jastuku i pale samo u slučajevima krajnje nevolje, ako se razboli ukućanin ili domaća životinja, i vjeruje se da njen plamen i dim momentalno liječe.