Aleksandar Đurić, najveći golgeter za koga niste čuli, živi je dokaz da čovjekov organizam ne poznaje granice.

Od riječnih staza kajakaških trka do fudbalskih terena jugoistočne Azije, njegova životna priča je više od sportskog uspjeha — to je svjedočanstvo o upornosti, preobražaju i vjerovanju da granice postoje samo na mapama.

U ekskluzivnom razgovoru za „Nezavisne novine“, Đurić otkriva šta je sve morao da ostavi iza sebe da bi stigao tamo gdje mnogi nisu ni sanjali, a pričao je i o Benešu, Borcu, ali i Đokoviću.

NN: Spomenuli ste sada na panelu da ste otišli iz BiH koja je tada bila zemlja zahvaćena ratom, 30 godina kasnije nismo u stanju rata ali je politička situacija i dalje zategnuta, šta je potrebno da izađemo iz te kolotečine, da li su sport i kultura put ka tome?

ĐURIĆ: Ja nisam upoznat previše. Imam brata u Doboju, kada ga posjetim onda mi to kaže da postoje određene tenzije. Ja, kao sportista i čovjek koji je prošao sve i svašta u životu, mislim da je jedina opcija za djecu da odrastaju u sportskoj ili kulturološkoj zajednici.

Kada sam ja odrastao niko nije znao šta je ovaj drugi, sve smo slavili od Božića pa do Bajrama i niko se nije ništa pitao, svi smo uživali, svi smo sve slavili.

To nas je držalo zajedno, ali nažalost danas je takva situacija u Bosni da je sport zapostavljen i ja bih volio da se nešto po tom pitanju uradi.

BiH ne može sama jer je ta podijeljenost još tu, možda se ne vidi ali se osjeti.

NN: Počeli ste da igrate kasno i završili karijeru kasno, sada gledamo Novaka Đokovića u njegovoj 38 godini, ali mu stalno spočitavaju godine i provlači se pitanje da li ima previše godina da igra još, koje je vaše mišljenje o tome?

ĐURIĆ: Ti ne znaš nikada kad je vrijeme da prestaneš. Ja mislim da Novak još ima želju i volju, a on je imao sreće kao i ja da nismo imali neke velike povrede i to ga drži.

Drugo, sva ta odricanja od hrane do treninga i treniranja, je isto tako razlog zašto je tu gdje jeste.

Ja sam bio isti takav.

Moraš na sve to da paziš, koliko i šta jedeš, koliko spavaš, koliko treniraš. Međutim, sve je to iskustvo. Đoković sada više igra na iskustvo i on drži svoje tijelo u toj poziciji da zna kada da zapne, a kada može malo lakše. Ono što njega razlikuje do svih ostalih jeste što od ide i srcem i glavom, a to ostali nemaju.

NN: Ko je za Vas najveći spotista svih vremena?

ĐURIĆ: Pa to zavisi od sportova. Majk Džordan kada govorimo o košarci, zatim Pele i Maradona, stara sam generacija pa su mi njih dvojica kada pričamo u fudbalu.

Kada je riječ o rukometu, volio sam da gledam Metaloplastiku.

Onda Borac iz Banjaluke kada pričamo o našim klubovima i našem sportu. Ja sam prije jako uživao u boksu, pojmovi u sportu su mi bili Marijan Beneš i Mate Parlov, ja sam uz njih odrastao.

Jugoslavija je nekada imala mnogo više sportista, ali našalost danas nije takva situacija.

NN: Spomenuli ste Borac. Prošla sezona je bila istorijska za Banjalučane na evropskom tlu. Jeste li ispratili njihov poduhvat?

ĐURIĆ: Naravno da jesam. Žao mi je zbog mog dobrog druga Borisa Raspudića, sa kojim sam igrao u Singapuru, zašto Borac nije otišao dalje. Nevjerovatno je da su na mapu stavili ne samo Republiku Srpsku nego i čitavu BiH.

NN: Od kajaka, preko fudbala do recimo kancelarijskog posla opet koji vezan za sport, šta vas toliko inspiriše u životu da uvijek idete naprijed i probavate nešto novo?

ĐURIĆ: Ljubav prema sportu. To je sve. Volim ovo što radim i nije mi teško. Ono što sam radio želim sada da prenesem na mlađe generacije. Malo je to teže jer oni danas imaju nove motive, nove ciljeve, ali uvijek se pronađe neki pojedinac kojeg se može usmjeriti da postane svjetski prvak u nekom sportu.

(IZVOR: Nezavisne)