ŽIVOT NA MJESTU ZLOČINA: Sijekovac 29 godina nakon masakra kojim je počeo rat u BiH (FOTO) - Glas Regije

ŽIVOT NA MJESTU ZLOČINA: Sijekovac 29 godina nakon masakra kojim je počeo rat u BiH (FOTO)

Nije učitano

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ

Pustoš, zakrovljena imanja i ruševine, ruševine, ruševine… Teško je povjerovati da u Sijekovcu, nekad idiličnom i bogatom selu na rijeci Savi, nadomak EU, živi oko 300 ljudi.

Jer, pustim ulicama fijuče ledeni vetar, a malobrojni, mahom ostarjeli mještani, zavukli su se u kuće i sćućurili pored šporeta.

Kao da strijepe da će, kao prije 29 godina, sokacima odjednom zatutnjati vojničke čizme i donijeti krv i pokolj.

Prije tačno 29. godina, 26. marta 1992, ovdje se dogodio prvi ratni zločin u Bosni i Hercegovini. Mnogi će reći da je baš tog dana i baš u Sijekovcu počeo rat u BiH.

Za samo sat vremena ubijeno je devetoro ljudi iz porodica Zečević, Milošević, Radanović i Trifunović. Zločinci su ih izvlačili iz kreveta i ubijali u kućama i dvorištima, pred očima majki i supruga.

Dogodilo se to u bivšoj Traktorskoj ulici, u kojoj je rođen i odrastao najčuveniji Sijekovčanin, pjesnik Duško Trifunović, autor većine bezvremenih hitova “Bijelog dugmeta”.

Krvavi pohod predvodio je pjesnikov komšija Zemir Kovačević. Kada su u martu 1992. za dom spremni (para)vojnici iz međnarodno priznate Hrvatske, preko Save, umarširali u međunarodno nepriznatu i nebranjenu BiH, Zemir ih je spremno čekao. I nije bio jedini.

A većna Sijekovčana je naivno vjerovala da žive u Jugoslaviji i da ih štiti JNA. A onda su se kroz noć prolomili pucnji i jauci.

– Petar je vikao: „Ne daj me, majko“. Jovo je bio bolestan, digli su ga iz kreveta. Držala sam ga za ruku. Pao je. Vikali su ustaj, psovali ga. On kaže, “ne mogu, ljudi, ustati”, a Zemir mu ispali metak u glavu. Samo sam ispustila onu njegovu ruku”.

Nije učitano

Ovu je priču baka Milja Zečević (90) ispričala mnogo puta, i sudijama i novinarima. Nismo imali srca da je tjeramo da je opet ponavlja. Jer, sve je, već odavno, rečeno: 26. marta 1992. u njenoj kući, pred njenim očima, ubijeni su njen suprug Jovo i sinovi Petar, Vaso i Milan.

Preživio je samo sin Branislav. Te kobne večeri nije bio kod kuće. Odvezao je u bolnicu ranjenog komšiju, Bošnjaka Dinu Dubovića.

Branislav je umro u decembru 2018. Pokosio ga moždani udar.

Baka Milja je dočekala da sahrani svu svoju djecu i da živi, još godinama, poslije njih.

– Znam ja kako mi je – priča baka Milja ekipi Srpskainfo.

Ove godine, 14. februra, koji je za neke Sveti Trifun, za neke Valentinovo, a za veterane Vojske Republike Srpske Dan boraca, baka Milja je napunila 90 godina. Nije slavila rođendan, nema tu šta da se slavi.

– Da je Bog milostiv, odavno bi me pozvao sebi – veli baka Milja.

Njena snaha Ana (59), udovica ubijenog Vase Zečevića, ne misli tako.

– Neka nama naše bake. Dok je ona živa i ovo selo je živo. Ona je naša majka, sve nas okuplja i grije svojom ljubavlju – kaže Ana.

Ove dvije žene danas žive same na kućištu Zečevića.

– Sjednemo tako, s večeri, baka i ja, svaka na svom kraju kauča. I ćutimo. Sve smo već odavno jedna drugoj ispričale – kaže Ana.

Njena svekrva i u 91. godini, dobro čuje i vidi. I sve razumije. Od užasa i besmisla brani se rutinom.

– Ujutru ustanem prva, naložim vatru, skuvam čaj, popijem lijekove, namažem lice, kremom što su mi je propisali doktori. I uveče, uvijek u isto vrijeme, pijem lijekove – priča baka Milja kako teku njeni dani zemljaski.

Rijetko izlazi iz kuće, kao uostalom, i njena snaha.

– Bojim se. Kad izađem na ove puste ulice, sve čujem krike i jauke, a negdje nikog nema. Bojim se i migranata, sve češće banu u naše selo, blizu im Sava. Bojim se i onog zlotvora Zemira, iako on odavno ne živi ovdje. Ali, na sudu je otvoreno prijetio da će se osvetiti i meni i Branislavu. Uvijek su mi te riječi u glavi. Čim na ulici sretnem nekog nepoznatog, pretrnem od straha – priča Ana.

Njen sin jedinac se zove Branislav. Ime je dobio po stricu. Varilac je, radi u inostranstvu, kao i većina drugih mladića iz Sijekovca.

– Teško mi je to reći, ali možda je bolje da idu što dalje odavde. Rat je prošao, ali da se ne zavaravamo, mržnja je ostala. Bojim se za našu djecu, unuke i praunuke – kaže Ana Zečević.

Odavno je iz Sijekovca otišao i Milenko Jovanović. Došao je, ovih dana, na kratko, da iskrči porodično imanje. Doveo je svoja dva psa, dugodlakog njemačkog ovčara, sa šampionskim pedigreom. Da se istrče i izigraju, prostora ima, koliko hoćeš!

– Ženka je iz Zadra, mužjak iz Osijeka. Vidite kako su lijepi i razigrani, lutke moje. A za ljude me ne pitajte, nemam vam šta reći na tu temu – kaže na pola u šali ovaj Sijekovčanin.

Za nekoliko dana spakovaće svoje ljepotane i vratiti se u svoju Švedsku.

I djeca Ismeta i Hanumice Đuherić, sin, kćerka i petoro unučadi, odavno žive u inostranstvu.

Roditelji željno isčekuju svaki njihov dolazak. Spremne su ljuljaške za mališane, i roštilj i stolovi u velikoj bašti punoj cvijeća, i spavaće sobe u prostranoj kući. Mnogi će reći da je to najljepša kuća u Sijekovcu, a domaćni uvijek radi gostima i spremni za druženje.

A 1996. Đuherići su se vratili na – zgarište!

Nije učitano

Dok se Ismet, tada rezervni major Vojske Republike Srpske, borio, prvo za Jugoslaviju, a potom za Srpsku, ološ i kriminalci su mu, kaže, srušili i zapalili kuću. Nije ostao ni kamen na kamenu.

Ismet i njegova Hanumica nisu kukali, nego su zasukali rukave i hvatili se posla. Stari su to Jugosloveni, Titovi pioniri, ništa ih ne može obeshrabriti.

– Ja sam Jugoslaven, ljevičar, imam pravo da budem što hoću i da žalim za svojom domovinom. Ali Juge više nema. Danas sam za Republiku Srpsku. A za BiH sam, ako tako mora – kaže Ismet za Srpskainfo.

Ne krije da je član SNSD-a. Ranije je bio socijalista, kao i mnogi stari kadrovi Saveza komunista Jugoslavije, ali je prešao kod Dodikovih.

Kao iskusni loklani funkcioner, Ismet je u martu 1992. dobro vidio šta se u Brodu i Sijekovcu zakuvava. Upozoravao je, kaže, komšije, nisu mu vjerovali.

– Dok su se kriminaci, ološ i nasilnici organizovali, ostali stanovnici su bili nezainteresovani. Pristojni, obrazovani ljudi su vjerovali da ih niko neće dirati, samo zato što nisu ništa skrivili – priča Ismet.

Sjeća se i kako su mještani, i Srbi i muslimani, sa pjesmom i sa domaćim pitama, dočekivali vojnike JNA, koji su se povlačili iz Slovenije i Hrvatske.

Sjeća se i da je u selu, početkom 1992. bilo svega, pa i Zelenih beretki pod kontrolom SDA, i da su ti iz SDA i njega zvali, da im se pridruži i “preuzme komandu”. Rekao im je da od tog posla nema ništa.

 I zločina u Sijkovcu 26. marta se, naravno, seća, ali on tada nije bio u selu. Njegovu su kuću napali mnogo prije nego Srbe u Traktorskoj.

– Zapucali su na našu kuću 5. marta, čim su oni hosovci Ante Prkačina banuli preko Save, a dočekali ih ljudi Mede Čauševića. Jedva smo izvukli žive glave, supruga i ja. Pomoglo nam je troje komšija – seća se Ismet.

Djeca, srećom, nisu bila u Sijekovcu. Hanumica se sklonila u Dubočac, koji je bio pod kontrolom JNA.

Ismet Đurehić se, kao rezervni oficir JNA, javio u kasarnu u Derventi. U sastavu 327. brigade Vojske RS osnovao je Samostalnu jedinicu “Meša Selimović”, u kojoj su se, za Republiku Srspku, borili muslmani Bošnjaci. Bio je prvi komandant ove jedinice.

Danas je predsjednik Mjesne zajednice Sijekovac. I to već godinama. I dok će neki Sijekovčani, polušapatom, reći da je Ismet dobar čovjek, ali da nije “nikud prispio”, jer je za Srbe ostao musliman, a za muslimane izdajica, stari oficir se ne da zbuniti.

– Ne znam ko vam je to rekao. Ja znam da mi se obraćaju i jedni i drugi, i to s poštovanjem i povjerenjem. Uostalom, ja već odavno neću da budem predsjednik MZ, ali me mještani stalno iznova biraju – kaže Ismet.

Sa komšijama Đuherići nemaju problema. Komšija nema. U Rafinerijskom naselju, gdje žive, sve kuće, osim njihove, već odavno su puste.

Nedaleko od njihove je i kuća osuđenog ratnog zločinca Zemira Kovačevića, koji je pobio Zečeviće i koji je za pokolj u Sijekovcu kažnjen sa deset godina zatvora. I ta je kuća pusta.

Opustjela je i utihnula, već odavno, i nekad moćna Rafinerija Brod, koja se nalazi preko puta Đuherića kuće, i u kojoj je Ismet bio rukovodilac punih 17 godina. Još stotine njegovih komšija su tu, u sretnija vremena, zarađivale hljeb.

Nije učitano

U Sijekovcu, kaže Ismet, radnika danas skoro da i nema. U selu živi svega desetak osnovaca i isto toliko srednjoškolaca, koji na nastavu putuju u Derventu. I skoro 280 penzionera.

A njegova supruga Hanumica dodaje kako noćima sanja isti san: kao, sva sretna, kupuje tobogane i ljuljačke i pravi igralište, a onda, odjednom, s užasom shvati da u Sijekovcu  nema djece.

– Kad i mi pomremo ovo će biti putoš. Biće to posljednja kazna, koja će, nažalost, stići jednako i žrtve i zločince i one koji su se 1992. pravili blesavi – rekao je za Srpskainfo na današnji dan prije četiri godine, jedan sredovječni Sijekovčanin.

Kada je, 2017. godine, izgovorio ove riječi, u Sijekovcu je živjelo oko 350 mještana, danas ih ima jedva 300, a dogodine ko zna. 

Sijekovac, smrtno ranjen u ratu, polako umire u miru.

Pobijeno 46 civila, preživjeli ćute

Masakr u Sijekovcu, započet 26. marta 1992. godine, nastavljen je i narednih dana. Ni do danas zaraćene strane nisu se usaglasile oko broja stradalih. Prema podacima Boračke organizacije opštine Brod u Sijekovcu je ubijeno i masakrirano 46 srpskih civila.

Nije učitano

– I danas, nakon skoro 30 godina, preživjeli nerado govore o tim strahotama. Čak ni za Centar za istraživanje rata i ratnih zočina RS niko neće da svjedoči. Kažu, još nije vrijeme, a prošlo je skoro 30 godina – kaže predsjednik opštinske boračke organizacije Zoran Vidić.

MALA MOSKVA ILI MALI PARIZ

Prije rata u Sijekovcu je živjelo više od 1.500 mještana, koji su u svom selu imali školu, ambuantu, poštu, banku, nekoliko kafića, trgovina i frizerskih salona. Mnogi su se čak i vjenčavali ovdje, jer je selo imalo svoj matični ured. Imali su i bioskop, zadrugu, dom kulture, kulturnoumjetničko društvo s kojim je omladina proputovala svijet i fudbalski klub koji se takmičio u Republičkoj ligi i u kojem je, kao mladi pjesnik radnik, lopte igrao i Duško Trifunović. – Nije bilo potrebe da idemo u Brod, sve smo imali ovdje. A danas je eto, sve spalo na jednu prodavnicu, a ni u njoj nema ko da pazari – kaže Ana Zečević. Sijekovac su nekad zvali Mali Pariz ili Mala Moskva, jer je još prije Drugog svjetskog rata bili poznati kao “crvena tvrđava”. O tome svjedoči i zapušteni partizanski spomenik sa imenim boraca poginulih u nardonooslobodilaćkoj borbi: Bosiljka, Ibrahim, Franjo, Samuel…

(IZVOR: Srpskainfo)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *