DERVENTA: U potrazi za “Hajdučkim grobovima” (FOTO) - Glas Regije

DERVENTA: U potrazi za “Hajdučkim grobovima” (FOTO)

Nije učitano

Nadgrobni spomenik uz cestu u Bukovcu na lokalitetu Grebovi

„Pored puta videli smo dva mala nadgrobna kamena. »Hajdučki grobovi!«, izustio je naš zaptija. Na jednom je bio ugraviran latinski, a na drugom pravoslavni krst. Ovo su, dakle, hrišćanski grobovi. Ali, kakvu su sudbinu dočekali ovi ovde poginuli? Jesu li prešli u razbojnike da bi ispravii nepodnošljive nepravde? Ili su, možda, bili žrtve nekog nasilja?“

Ovo su riječi sir Artura Džona Evansa (Arthur John Evans), zapisane 1875. godine, negdje između Modrana i Foče, dok je putovao starim putem iz Dervente u Doboj, i one su mi bile uvod u potragu za grobovima ovih hajduka. Pošto mi je to područje potpuno nepoznato (ne znam čak ni kojoj planini pripada: Vučijaku ili Krnjinu) pokušao sam preko prijatelja Franje Miloša, koji je rodom iz tog kraja, dobiti preciznije informacije gdje bi se ta dva groba mogla nalaziti.

On je kontaktirao neke ljude i od Ante Tolića dobio sljedeću informaciju:

„Prema izjavi Marije Ačkar, pok. Mate iz Komarice, tijekom 18. stoljeća na području brda Juríćeva od strane Turaka ubijene su dvije osobe (hajduci) sa područja Bijelog Brda kod Dervente, dva brata. Isti su pogubljeni iz razloga što je jedan od njih ubio turskog časnika koji je trebao spavati sa mladenkom od jednog od braće, pa se jedan predveče uvukao u krevet, glumeći mladenku da spava, a kada je turski časnik došao u udžeru istoga je usmrtio, te su njih dva pobjegli na područje Foče, gdje su uhićeni i pogubljeni na njivi koja se nalazi uz staru cestu: Makićeva njva, i sahranjeni u neposrednoj blizini izvora na Juríćevom brdu.“

Nije učitano
Makićeva njiva, na kojoj su, prema usmenoj predaji, pogubljeni hajduci

Ovo je, dakle, usmena predaja. No uspio sam pronaći i treću, najpouzdaniju informaciju nastalu neposredno nakon pogibije hajduka, zapis iz matice umrlih kapelanije Foča (s latinskog za nas barbare preveo pokojni fra Andrija Zirdum):

„Hajduci Ivan Iveljić iz Potočana i Juro Šimić iz Busovače mjesec dana su se, u ova teška vremena, povlačili po selu iz kuće u kuću. Nitko od seljaka u susjedstvu za njih nije smio znati da ne bi doznali Turci pa bi onda svi bili izloženi nevoljama, kaznama i mučenjima. No bilo je gotovo sigurno da će se namjeriti hajduk na hajduka i da će onda biti zatražena pomoć.

Spomenuti su se hajduci dva-tri puta navraćali ne baš pouzdanom čovjeku u selu, Ivanu Mandiću, dok mu lukavo nisu oteli novac. Ovaj odmah ode u Derventu i javi Turcima i nakon tri dana dovede oružnike. Našli su ih u kući Šime Tolića, opkolili ih i pozvali cijelo selo, a hajduci, probudivši se, oglasili su se i uzajamno sokolili. Međutim, dok se iznutra branio, Turci su ubili rečenog Šimića, a Ivan – koga su opkolili Turci s napunjenim puškama, koje nisu upotrebljavali i samo su ih uzaludno punili – izvukao je sablju i kuburu, te počeo udarati Turke i bježati. Vidjevši to buljubaša Osman Tirić ni ne vadeći sablje pozvao je pratioce i potrčao za Ivanom. Ranio ga je u vrat iz kubure. Tada su dotrčali i drugi Turci i iz svojih kubura zadali mu nove rane i tako ga ubili.
Juro je kroz to vrijeme bio u kolibici zaklonjen ljudima. Kad je Ivan ubijen, Juro je iskočio vani i počeo bježati svojim poznanicima kod rječice Foče. Iz pušaka je bio ranjen i ubijen, a kasnije mu je odsječena glava.

Oba hajduka pokopana su 10. ožujka 1837. godine skupa u pješčaru pod Juríćevim brdom blizu izvora što se zove Bičvina voda. Tu su ti hajduci najčešće boravili dok Turci za njih nisu saznali.“

Uglavnom, 19. rujna, izvalio sam 21 kilometar pješice, krajolik je prelijep, tih. Ljudi nema, samo kuće, ili porušene i zarasle u korov, ili nove, sa spuštenim roletnama. Orasi, kao i kod nas u donjoj Posavini, nisu rodili, ali zato grožđa ima iha-ha! Popio sam kavu na pragu neke napuštene kuće u Vranduku, kako je to nekad bio običaj. Našao sam Juríćevo brdo, našao sam njivu na kojoj su hajduci, po priči Marije Ačkar, pogubljeni, pronašao sam i nekakav izvor, ucrtan je na austrougarskoj karti… ali dva groba nisam našao.

Nije učitano
Spomenik tamburi (šargiji) pred crkvom u Mišincima

Međutim, oko 200 metara zapadno od kapelice sv. Jurja u Bukovcu, vidio sam uz sami asfaltirani put jedan nadgrobni spomenik s uklesanim križem. Spomenik se nalazi točno prekoputa šumske stazice koja izbija na asfaltni put, a koja vodi do groblja u Vranduku.

Po izradi, spomenik bih mogao datirati u sredinu XIX. stoljeća. Iako je kraj gotovo nenaseljen, imao sam sreću što je za vikend svojoj kući došao Ivan Pavlović (rođen 1944.). On mi je o tom grobu ispričao sljedeću priču koju je čuo od svojih djedova:

„Prije trista godina morila je ove krajeve kuga. Umrle tad nisu vukli u groblje, nego su ih pokapali na tom mjestu gdje je sad taj spomenik, zato se to mjesto i zove Grebovi. Odmah prekoputa Grebova bio je jedan okrugli plato, promjera nekih dvadeset pet metara. Tu su se svake nedjelje skupljali cure i momci i igrali kolo kako bi otjerali kugu.“

Marko Matolić, istoričar i bibliotekar/Derventacafe

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *