DAVOR VIDAKOVIĆ: Zahvaljujući dobrim ljudima pozitivna priča iz Gornjeg Rakovca postaje sve veća - Glas Regije

DAVOR VIDAKOVIĆ: Zahvaljujući dobrim ljudima pozitivna priča iz Gornjeg Rakovca postaje sve veća

Nije učitano

U intervjuu sa dr Davorom Vidakovićem, predsjednikom Zavičajnog udruženja „Ognjište Rakovačko“ razgovarali smo o aktivnostima ovog udruženja na izgradnji crkve u Gornjem Rakovcu kod Maglaja.

GlasRegije: Prošlo je već dvije godine od početka jedne velike priče iz Gornjeg Rakovca kod Maglaja. Kako je to sve počelo?

VIDAKOVIĆ: Da, tačno je dvije godine od kada smo se krajem 2018. godine sreli Dragiša Maličić-Mačak i ja i malo evocirali uspomene iz školskih dana. U tom razgovoru smo načeli temu da bi trebalo nešto pokrenuti u našem selu koje je već četvrt vijeka potpuno mrtvo. Ubrzo smo organizovali susret, pozvali smo takođe našeg školskog druga Slađana Davidovića-Limuna i počeli smo da planiramo. Prva akcija se desila 30. marta 2019. godine i od tada više nismo stali. Ubrzo su nam se pridružili Goran Simić-Boske i sad već pokojni Draško Damjanović te smo osnovali zavičajno udruženje koje je na prijedlog Goran Simića-Bosketa dobilo naziv „Ognjište Rakovačko“. Zamisao je bila da okrčimo seosko molitvište i organizujemo molitvu u maju mjesecu po tradiciji koja je 1995. godine prekinuta i nikada nije obnovljena. U tom smo i uspjeli.

GR: Kao što ste rekli povod je bio organizacija seoske molitve, ali vi ste za 4 mjeseca uspjeli da napravite crkvu. Kako vam je to pošlo za rukom?

VIDAKOVIĆ: Crkva u Gornjem Rakovcu je bila u izgradnji, započeta je 1986.godine za vrijeme sveštenika Radenka Todorovića koji je uz velike opstrukcije tadašnjih komunističkih vlasti pribavio potrebnu dokumentaciju a projekat je radio dobojski arhitekta Savo Krivokapić. Početa je gradnja, ali je odlaskom sveštenika Radenka Todorovića na parohiju u Lužane kod Doboja, gradnja crkve zaustavljena, da bi u ratu bila nastavljena i urađeni su samo grubi radovi te izlivena betonska kupola, ali krov nije bio postavljen. Godine 1995. desi se veliki egzodus Srba sa Ozrena, Gornji Rakovac je potpuno spaljen i uništen i tako započeta crkva je ostala da čeka neka bolja vremena. U njoj su čobani zatvarali stoku, oltarski dio je srušen i dijelove tog zida smo našli razbacane po šumskom putu. Tog 30.marta2019.godine smo očistili crkvu od stočnog đubreta a oltarsku apsidu i ulazna vrata smo zatvorili daskama da više stoka ne ulazi. I krenula je obnova crkve, sasvim spontano.

GR: Kako je gradnja crkve krenula? Šta je to što je pokrenulo sve?

VIDAKOVIĆ: Gradnja crkve je krenula tako što je Slađan Davidović-Limun rekao da, ako ćemo početi da zidamo, on će od sebe dovesti jedan kamion materijala kako bi se ozidala oltarska apsida, pa ćemo vidjeti dalje. Ja sam na facebook pokrenuo grupu pod nazivom Мој Раковац поред Јабланице gdje su se uključili mnogi ljudi koji su počeli da finansijski potpomažu i da šalju prva sredstva. Među prvima koji su svoje uplate poslali bila je Slavojka Nikolić iz Amerike koja je u više navrata slala značajne sume novca. Ubrzo se to proširilo.

GR: Kako ste obezbijedili majstore, ko je prvi došao da radi na crkvi?

VIDAKOVIĆ: Prvi koji je došao na crkvi da radi potpuno besplatno je bio Milenko Đurić-Koćo. Kada smo mu rekli da ne znamo kako da mu obezbijedimo smještaj on je rekao da može da spava i pod šatorom i pod vedrim nebom i da jede suv hljeb, samo da se crkva napravi. Međutim, za smještaj se ponudio Zoran Nikolić koji se i sam uključio u izgradnju ckrve.

GR: Kako ste se snašli za struju i vodu? Odakle je došla ta vrsta pomoći?

VIDAKOVIĆ: Struju nam je dao na korištenje sa svoje kuće Šaban Bajrić-Karabaja poznati maglasjki mesar, a rezervoar za vodu i potopnu pumpu, kao i mješalicu za beton nam je dao EnverKotorić takođe privrednik izMaglaja. Privremeni priključak,a kasnije i trajni, kao i sve strujne vodove nam je potpuno besplatno uradio Mlađo Lazarević iz Brusnice. Veliku pomoć nam je pružio i direktor maglajske Elektrodistribucije gospodin Alija Karamuratović. Kasnije smo uradili i svoj vod vode direktno sa izvora, i to smo radili akcijama u kojima je učestvovao veliki broj ljudi.

GR: Kako ste uspjeli završiti crkvu kada je originalna dokumentacija izgorila u ratu?

VIDAKOVIĆ: To je tačno, originalna dokumentacije izgorila, a arhitetka Savo Krivokapić je početkom 2019.godine umro. Međutim, poslao je to sve Bog po čovjeku kako bi rekla moja pokojna baka Gospava koju smo više puta spominjali. Naime, iz Austrije se javio Sandi Božić koji je po majci iz Gornjeg Rakovca, a inače je arhitetka specijalizovan za pravoslavnu arhitekturu sa diplomom iz Danske. On je uradio rekonstrukciju postojećeg stanja i izveo originalno stanje projekta, koje je otac Radenko kada je vidio samo potvrdio da je original bio identičan rekonstrukciji. Međutim, nismo imali građevinskog inženjera koji bi uradio proračune statike i kao i krova, ali smo imali našeg Sretu Davidovića koji iako ima samo srednju školu, posjeduje znanje i talenat na kojem bi mu pozavidjeli mnogi inženjeri. Uspjeli smo uraditi i krov zahvaljući donaciji za građu od Stevana Nikića koji sada živi u Australiji i gospodina Slavena Dujakovića koji je i kum prve obnovljene rakovačke molitve i narodnog poslanika Slavke Gligorića koji je mnogo pomogao u našem radu.

GR: Postali ste prepoznatljivi po druženjima. Kažu da pravite akcije, i da nakon svake akcije bude druženje uz muziku. Kako ste to osmislili?

VIDAKOVIĆ: Mene kada pitaju koja je formula za vaš uspjeh u Rakovcu, ja kroz šalu kažem samo su važne dvije komponente: ražanj i Mačak. Uvijek nakon obavljenog posla organizujemo zajednički ručak uz izvornu muziku, a Rakovac je poznat po pjevačima izvornog melosa među kojima je već pomenuti Mačak, zatim Braća Lazić, Braća Marković i mnogi drugi. Međutim, zahvaljujući njima dolazili su i mnogi drugi poznati pjevači da zapjevaju u Rakovcu. I svima se od srca zahvaljujem. Posebno priznanje odajemo našim narodnski rečeno ’’majama’’ ili kuvarima koji nam spremaju obroke, a tu su najaktivniji Tomo Vidaković koji je inače moj otac, zatim Gordana Davidović, Smiljka Blagojević, Radica Gojković-Bakana, Anđela Gojković, Radmila Davidović i mnoge druge žene koje su pomagale oko spremanja i kuvanja i hvala im od srca.

GR: Crkva je gotovo završena. Šta je dalje u planu da se radi?

VIDAKOVIĆ: Crkva jeste dovedena u stanje da se u njoj može bogoslužiti. Zvono od 420 kg smo dobili na poklon od derventske saborne crkve zahvaljujući namjesniku derventskom ocu Radojici Ćetkoviću, a trudom i zalaganjem našeg sveštenika Vladimira Kukića koji je uložio makismalne napore da se sve uradi. Naručen je ikonostas i on je u fazi izrade. Unutar crkve smo napravili spomenik poginulim rakovčanima, ukupno 36 boraca bataljona VIS je svoje živote dalo u proteklom nesrećnom ratu. Uspjeli smo napraviti i pomoćnu zgradu i nadstrešnicu sa 80 sjedećih mjesta. Zahvaljući načelniku opštine Maglaj gospodinu Mirsadu Mahmutagiću uspjeli smo da riješimo mnog ainfrastrukturna pitanja od trajnog priključka struje pa nadalje, a skoro smo završili projekat rekonstrukcije i sanacije putne infrastrukture od Jablanice do Gornjeg Rakovca u dužini od 4,5 km, i taj projekat je finansiran sredstvima Vlade ZE-DO Kantona.

GR: Imate li podršku međunarodnih organizacija?

VIDAKOVIĆ: Svakako. Od samog početka našeg rada i djelovanja uključena je misija OSCE u BiH, a na terenu sa nama je gospodin Alen Ćosić službenik Misije koji aktivno prati i pomaže nam u radu. Misija OSCE nam je do sada mnogo pomogla, a u planu još dosta projekata koje ćemo raditi uz nesebičnu pomoć OSCE. Njihova podrška i pomoć nam je od velike važnosti.

GR: Dakle, vi djelujete u dva nivoa, kao udruženje građana i kao crkveno-građevinski odbor?

VIDAKOVIĆ: Tačno tako. Udruženje građana smo osnovali mi, a crkveno-građevinski odbor je svojim aktom imenovao naš nadležni episkop zvorničko-tuzlanski Gospodin Fotije. Njegovo preosveštenstvo Gospodin Fotije aktivno prati naš rad na izgradnji ckrvenog kompleksa i pruža nam maksimalnu podršku. I od ostalih sveštenika iz okruženja podrška stiže, ali najveća naša podrška i duhovna potpora je naš sveštenik otac Vladimir Kukić i hvala mu na svemu što čini za nas. Iako smo prošle godine ostali bez našeg brata Draška Damjanovića koji je prerano umro, pridružili su nam se novi članovi a to su arhitetka Sandi Božić i gospodin Hadži-Đorđo Marić, veliki erudita, filantrop i čovjek orgomnog znanja i iskustva koji nam nesebično pomaže u našem radu.

GR: Da li su vaše aktivnosti pokrenule eventualni povratak i obnovu kuća u Gornjem Rakovcu?

VIDAKOVIĆ: Jesu, i to je ono što me posebno raduje. Na osnovu naših aktivnosti koje su uticale da se organizuju nekadašnji mještani zaseoka Marići na čelu sa Slavkom Davidovićem i Radom Petkovićem, urađen je put u ovaj zaseok i nedavno je postavljena ograda na lokalno groblje koje u potpunosti očišćeno i sređeno. Takođe, organizovali su se i mještani zaseoka Krš na čelu sa Dragišom Maličićem-Mačkom i Radulom Lazićem, i uradili su put do svog zaseoka. Što se tiče kuća, mi se u to ne možemo miješati aktivno jer svako ko želi podnosi zahtjev nadležnom ministarstvu. Mi ono što možemo i što ćemo učiniti jeste da kao udruženje pratimo javne pozive kada bude pa da narod obavijestimo i da eventualno propratimo sve to uz neku pomoć koja je u našim dometima. Ali tu je veći dio posla na podnosiocima zahtjeva koji trebaju biti inicijatori, a naša pomoć neće izostati.

GR: Mnogi se pitaju otkud Vi u ovoj priči, kao univerzitetski profesor i čovjek od akademske karijere?

VIDAKOVIĆ: Da, to je zanimljivo. Ja sam u Gornjem Rakovcu živio kratko, ali za to vrijeme sam toliko zavolio taj narod i ljude, pogotovo u školi smo se svi zbližili. Tada smo imali malo, svi smo bili siromašni, živjelo se skromno u ratnim uslovima, ali ljubavi nam nije nedostajalo. Istina jeste da sam doktor nauka, i profesor na univerzitetu, ali sam u osnovi čovjek koji voli svoj zavičaj. Nema tu velike mudrosti i filozofije, samo je važno priznati ko si i šta si. Meni nije problem da skinem lakirane cipele i obujem čizme, ne meni nego nikome od nas. Mi volimo naše rakovačko blato, koje je možda ružno i neugledno ali je naše, mi bolje nemamo niti nam treba.

GR: Koja je vaša poruka na kraju?

VIDAKOVIĆ: Moja poruka je uvijek ljubav. Volimo se i poštujmo, praštajmo jedni drugima i udružimo se. Samo udruženi možemo mnogo napraviti. Sam čovjek ne može ništa. Sve ovo što smo mi uradili i što radimo mogu i mnogi drugi u svojim selima, samo je važna volja i ljubav koja pokreće sve. Pozdravljam sve vaše čitaoce i pratioce vašeg portala, pozivam ih da prate naš rad putem naše grupe Moj Rakovac pored Jablanice i preko youtube kanala Ognjište Rakovačko.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *